Integracija osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u hrvatsko društvo

Sustav azila u Republici Hrvatskoj uspostavljen je 2003. godine donošenjem prvog Zakona o azilu („Narodne novine“, broj 103/03), s ciljem usklađivanja s međunarodnim dokumentima u području pružanja međunarodne zaštite te nacrtima direktiva i minimalnim standardima postupanja iz prve faze implementacije Zajedničkog europskog sustava azila (Common European Asylum System - CEAS). Zakonom su ispunjeni preduvjeti za stvaranje institucionalnih mehanizama za provedbu postupka priznavanja azila i privremene zaštite te su utvrđena prava i obveze tražitelja azila, azilanata i stranaca pod privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj.

U skladu s definicijom izbjeglice iz Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, izbjeglicom se smatra osoba koja se ne nalazi u zemlji svog porijekla te se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, ne može, ili se zbog tog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i osoba bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje prethodnog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi vratiti u tu zemlju.

Prva međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj odobrena je 2006. godine, priznavanjem prava na azil. Novim Zakonom o azilu („Narodne novine“, broj 79/07, 88/10, 143/13),  kojim je predviđen i institut supsidijarne zaštite koja se odobrava strancu koji ne ispunjava uvjete za azil, a za kojeg se opravdano vjeruje da bi povratkom u zemlju porijekla bio izložen trpljenju ozbiljne nepravde i koji stoga nije u mogućnosti ili ne želi zatražiti zaštitu te zemlje.

Republika Hrvatska je, stjecanjem statusa članice Europske unije, u obvezi sudjelovati u realizaciji njezinih zajedničkih politika, uključujući i migracijsku politiku. S tim u vezi donesena je Migracijska politika Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2015. godine. Sastavni dio Migracijske politike činila je integracija stranaca u hrvatsko društvo kao dinamičan, dvosmjeran proces međusobne prilagodbe kako stranaca, tako i hrvatskih državljana na posljedice postmigracijskih procesa. Sukladno Migracijskoj politici predviđeno je osnivanje međuresornog tijela koje bi svojim djelovanjem integriralo područja od primarne važnosti za integraciju stranaca u hrvatsko društvo, kao što su statusna pitanja, zdravstvena zaštita, socijalna skrb, učenje jezika i obrazovanje, rad i zapošljavanje, smještaj i stanovanje i sprječavanje diskriminatorskih oblika ponašanja.

Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15, 127/17) detaljnije su propisana načela, uvjeti i postupak odobrenja međunarodne zaštite te, posebice, prava i obveze tražitelja međunarodne zaštite, azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom.

Prema članku 76. navedenog zakona, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina provodi koordinaciju rada svih ministarstava, nevladinih organizacija i drugih tijela koja sudjeluju u postupku uključivanja u društvo azilanata ili stranaca pod supsidijarnom zaštitom u okviru Stalnog povjerenstva za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo i pripadajuće Radne skupine koja izrađuje prijedloge nacionalnih strateških dokumenata u ovom području.

Ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina član je Europske integracijske mreže (European Integration Network - EIN). Ured također sudjeluje u radu Europske migracijske mreže (European Migration Network – EMN).

Dokumenti i linkovi:

Dokumenti